.

Zaboravio sam napisati da je dio blogera prestao pisati i kada S. vise nije bilo. Tko se vuka boji jos?! Sjeca li se nje jos uopce itko?

Kolega je dao otkaz, dali su mi njegov posao. Drugi kolega je dao otkaz, dali su mi njegov posao. Pitao sam da mi povecaju placu jer radim za minimalac, dok neki ne rade nista, a imaju puno vecu placu od mene, kazu ne. Pitao sam jel mogu dobiti tjedan dana godisnjeg, kazu ne. Jel mogu dobiti slijedeci mjesec, kazu ne. Od prosle godine su uzeli moj i nadodali drugome godisnji. Pitao sam za prekovremene sto sam radio, kazu da je to bila moja dobra volja. Rekao sam da vise ne budem radio prekovremeno, te da cu raditi samo svoj posao. Rekli su da moram ostati na poslu dok ne napravim posao kolege koji se nalokao. Ostao sam sat-dva duze i napravio njegov posao. To je bio zadnji dan. Dao sam otkaz.

• “Izudarase me kurcem po celu.”
• “Sta?” – s osmjehom se podigne kolega od dijela kojeg je zavarivao.
• ” Izjebase me u zdrav mozak!”
• “Tako i mene, a ja se samo suzdrzavam da ne prasnem u smijeh!”
• “Hmmm….”

To je bio nas zadnji razgovor prije nego je dao otkaz. Dugo sam razmisljao o tome i nakon mjesec i pol dozivio prosvjetljenje, tj. pukao sam. Nisam uspio suzdrzati smijeh, cak sam i zapjevao:

“Prolazimo tako gradom moj osmjeh i ja,
on na licu mom, ja bez lica svog,
kisa grije, sunce pada, celik njezno sja,
smijemo se moj osmjeh i ja.

Jasni ljudi jasno vide, al ne znaju da,
ne postojimo ni osmjeh, ni ja!”

Ne mogu si kupiti ono sto sada zelim, pa sam si kupio ono sto sam zelio dok sam bio dijete.

Suncano je. Poceo je puhati vjetar. Napio sam se i otisao kod osnovne skole, jer ljetni odmor je i nema nikoga. Sada je sve drukcije, ali ja prolazim okolinom kakva je bila nekada. Srecem osobe kakve su bile nekada, djecaci se igraju kauboja i indijanaca, nogomet, kosarku, djevojcice igraju gumi-gumi. Neiskvareno, jos nisu postale prostitutke i kurve, jos nisu postali lopovi i ubojice, neki su jos uvijek zivi.

Zaboravi me. Ovo nije svijet za nas.